Službeni blog Ivane Radovniković
Ivana Radovniković
Moj Jukebox

Flash nije instaliran

header
ivana radovnikovic - sluzbeni blog
Brojač posjeta
215241
Blog - travanj 2007
četvrtak, travanj 26, 2007

Još od srednje škole kada sam se počela šminkati i sama kupovati kozmetiku, pazim da kozmetika koju kupujem nije testirana na životinjama. To nije zato što sam se rodila kao prosvijećena, nego me na to naveo jedan dokumentarac o pokusima na životinjama koji sam jednom prilikom u srednjoj školi vidjela na tv-u. Ranije, (iako sam udomljavala svakakve životinje s u lice), nisam bila svjesna onoga što se događa životinjama koje služe kao «materijal» na kojem se testira i koliko je to u strašno. Mislim da je većini to užasno, ali dok ne vide o kakvom načinu se radi, to ostaje samo jedna od onih tema s kojom su svi upoznati ali nisu svjesni koliko je u stvarnosti i djelu okrutna, te i dalje nesvjesno ili svjesno potiču eksperimente kupujući proizvode (ili sirovine) koji su testirani na životinjama, a ne moraju biti jer postoji alternativa. Sigurno ste već i prije shvatili da sam protiv eksperimenata na životinjama jer je nemoralno i ljudskoj vrsti nepotrebno. U potpunosti   podupirem uvođenje alternativnih metoda. Mislim da bi ljudi više suosjećali kada bi bili više i češće suočeni sa strašnim sadržajem takvih eksperimenata…

Kažu mi da ljudi imaju i dovoljno svojih problema, i slažem se s tim, ali ne vidim ni jedan dobar razlog zašto ne poduprijeti nešto što nas ništa ne košta, za nas ništa ne mijenja, a bilo bi ljudski – ako se takvima još želimo smatrati. Pošto je ovaj problem još u teenagerskim danima nekako obilježio moj prvi korak prema svjesnijem ljudskom biću, pridružila sam se kampanji prijatelja životinja koja bi trebala približiti ljudima ovaj problem i pokazati im koliko je malo potrebno da se napravi velika stvar. Jednostavno kupujući proizvode koji nisu testirani na životinjama (o tome ćete više saznati uskoro ).Oni koji žele nešto više pročitati o vivisekciji mogu na ovaj link http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=52  
Isto tako možete pogledati i slike koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima;
www.animalliberation.hr/pic/vivisekcija3.jpg

www.animalliberation.hr/pic/vivisekcija.jpg

www.prijatelji-zivotinja.hr/data/image_2_1183.jpg

Oni koji u svakoj prići traže nešto čime bi je diskreditirali, tako će vjerojatno pokušavati iskopati nešto tipa da koristim sapun za ruke čiji proizvođač testira na životinjama, i to nakon obavljene nužde u wc-u nekog kafića… Ali u slučaju da će iste takve zanimati koji wc-papir koristim..evo mog popisa, nadam se da će pomoći i onima koji žele uvesti reda u svoju kozmetiku (a ja vam garantiram da je super). Isto tako možete pogledati crnu, bijelu a odnedavno i sivu listu proizvoda. Kada je pogledate vratite se na anketu da vidimo kakvo je stanje...

Bijela lista http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=80

Siva lista http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=1064

Crna lista http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=81

Puder; korektor- Avon-Personal Match Natural, Calming Effect Illuminating Foundation,Perfect Wear Rumenilo- Avon-True color blush, Arabian Glow, Marks & Spencer Bronzing pearls

Maskara- Annyer- Volume&Lengthening, Avon- Perfect Wear,

Sjenila; sjajila; ruž; lakovi za nokte- Avon

Balzam za usne- Lush- Honey trap

Krema za lice; tonik; mlijeko- Rosal- Antistres,

Krema; mlijeko za tijelo; krema za ruke-  Avon- Soft & Sensual

Maska za lice- Lush-Cupcake

Peeling za lice; tijelo- Planet Spa- White tea

Za tuširanje- Lush- Creamed coconut & almond smoothie, Planet Spa

Sapun- Lush, Aromatica

Sprej; parfem- Avon, M&S

Šampon; regeneratror; maska; serum za vrhove- Avone-Advance tehniques

Pasta za zube- Zirodent

Za kućanstvo (wc, posuđe, pranje..)- Arf, Likvi, Fax, Ornel

 LINK ZA PETCIJU 
http://www.petitiononline.com/mod_perl/petition-sign.cgi?vivisekc

 

 

ivanaradovnikovic @ 19:24 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 23, 2007

Nitko ne zna što je studentski život ako nije živio u studentskom domu u 2m2, u iznajmljenom stanu sa još njih petero, ili garsonijeri u kojoj svako toliko gostuje i šira obitelj žohara… Ne pričam o onima koji su ostali u roditeljskom stanu gdje im kuhaju i peru robu, niti o onim sretnicima kojima su starci kupili vlastiti stan pa im je jako teško u životu…Pričam o dobrom starom studentskom životu…

Ja spadam u one koji žive u iznajmljenoj garsonijeri (ustvari spadam među sretnije) i koji iznajmljuju svoj stan insektima. Ne znam uopće zašto sam počela pisati o žoharima jer su oni jedna od tema koje ljudi prešute u mom društvu, točnije ih možemo nazvati svojevrsnom fobijom. Prije ih se nisam toliko grozila (možda zato što ih nisam viđala u kasne noćne sate kako vrebaju uz robove zida, vrata, WC-a), tek sa prvim bliskim susretom sam počela razvijati simptome fobije (najvjerojatnije zato što je svaki naš susret bio vrlo napet i neočekivan). Prvi put sam srela žohara dok sam… (obavljala nuždu) u 5 ujutro dok sam učila za ispit, i bila sam sva jadna i neispavana da me srce strefilo kada je ovaj isto tako vidio mene i počeo bježati. Ne ponosim se ni djelom ni načinom ali sam ga ubila sprejem za osvježavanje zraka (svi su mi rekli da se zavaravam i da oni mogu preživjeti i nuklearnu katastrofu). Na drugog sam stala nogom (u čarapi), dok sam kuhala paštu i taj osjećaj žohara pod nogom je nešto što me prati i dan danas kada u kuhinji nešto spremam i stanem na nešto, odmah skačem i vrištim (ka u filmovima). Treći put sam ga našla u kadi, a jednom sam ga čisteći ispod kreveta primila u ruku misleći da je loptica prašine, u sobi za koju sam mislila da je ne dirnuto područje.. i onda sam im objavila rat (koji je potrajao). Prvo sam ljude čiji je stan uposlila da riješe situaciju na što su oni pozvali majstore pa su napravili cijeli novi Wc i kuhinju, stavili zamke i nema što ne. Pozitivna je stvar bila ta što je stan bio novo uređen, ali ekipa i dalje nije htjela iseliti. Tako da je čak dolazila i deratizacija, ali ništa, i dalje bi svako toliko neki dolazio krepati u moj hodnik. Na kraju nakon svih pokušaja, sprejeva, zamki, otrova od kojih se jedino meni vrtilo u glavi, odlučila sam zalijepiti cijeli stan, da – sa izolirkom i vrećicama… Nije baš estetski zahvalno rješenje ali je pomoglo. Nedugo nakon toga su me iz jednog časopisa zvali da bi slikali moj stan, na što sam rekla da ga nemam - da je iznajmljen. Oni su i dalje bili zainteresirani, na što sam ih ja pitala kako oni zamišljaju stan u kojem živi student?..Ipak sam ih uspjela odgovoriti od te ideje. Baš me zanima kako bi to izgledalo, kad bi uopće pristala -vjerojatno bi me odveli u nečiji bolesno uređeni stan i slikali kao da je moj. Ali da me ne biste krivo shvatili, kako je riješen problem nepoželjnih gostiju, obožavam «svoj» mali stan, imam sobu, imam krevet, svoj mir, wc, kuhinju, vrata, prozor i puno sunca…što je i više nego što treba jednom studentu…

ivanaradovnikovic @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 16, 2007

Ne znam da li ste imali priliku posjetiti kazalište Mala scena, pošto imaju sadržaj za sve uzraste, tako da vjerujem da oni koji žive u Zagrebu u većini slučajeva jesu.. Za one koji nisu, mislim da bi bilo uredu da kažem par riječi o tome što se to događa zadnjih misec dana. Naime nastavljaju se po planu moje Glazbene večeri u Maloj sceni koje je otvorilo širom vrata toj ideji. Do sada nisam previše pisala o tome jer sam htjela vidjeti kako ćemo se moj band i ja «snaći» u tom specifičnom prostoru s obzirom da se radi o «daskama koje život znače» pogotovo ljudima koji na njima provode cijeli život i zbog kojih postoji veliki pritisak da se ispune očekivanja tih istih kojima je kazalište drugi dom…

Moj prvi posjet Maloj sceni bio je ljubav na prvi pogled (znam, otrcana fraza, ali je još nikada nisam izgovorila do sada). Kada sam se popela na pozornicu zaljubila sam se u intimu kojom je odisala cijela dvorana, i znala sam da je to TO. Crvena sjedala, crni pod i strop…podsjećalo me na moj san da sam rođena 30-tih, 40-tih i da sam neka likuša koja se samo pojavi i pjeva jer joj se pjeva…malo čudan san, ali je moj…ali uglavnom ta atmosfra. Uglavnom, još od prvog nastupa osjećam pravu kemiju s tom pozornicom i jedva čekam ovu srijedu i drugi koncert. Inače nisam sklona nametanju bilo čega drugima, kao ni svog mišljenja tako ni glazbenog ukusa. Za sve one koji dijele sa mnom ljubav prema glazbi Arethe Franklin, Billie Holiday, Tracy Chapman, Elle Fitzgerald… pa sve do Stinga, Simply Reda i Sinatre nadam se da će naći vremena ako su u Zagrebu i doći na jednu od Glazbenih večeri jer postoje zbog njih, i da će uživati u njihovoj glazbi kao i ja. (Mislim da sam već prije napisala da se karte mogu rezervirati na web stranici kazališta na link 
http://www.mala-scena.hr/hrv/rezervacija_karte.asp ili kupiti na blagajni. Karta je 40kn ) Oni koji budu sretnije ruke možda ih osvoje na Indexu a neki na radio postajama koje će podijeliti par karata do srijede.


Laku noć

ivanaradovnikovic @ 00:11 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 12, 2007

Evo me natrag u Zg, malo me previše neobavljenih stvari dočekalo, mislim da su me najviše iznenadili računi kojih je bio pun sandučić (da li vam se čini da svaki put iznova izmisle neke nove račune, ponekad se pitam što neki od njih uopće znače..al dobro…) Možda bolje da ne prepričavam šokove od jutros kada su me izbombardirali ciframa koje se odnose na račune koje je potrebno ove godine nadoplatiti jer je sve opet poskupilo…a jadni mi, stvarno se bojim dana kada ću morati završiti fax naći posao i do kraja života otplaćivati kredite..ali nećemo biti pesimistični..( kad uđemo u EU onda će naša kako je ja zovem prijelazna generacija otplaćivati kredite i dva života) a to je sad već prešlo granice pesimizma i prešlo u nešto brutalno, pa ću se vratiti na to kako je danas ipak bio dobar dan. Danas sam bila pozvana da sudjelujem u prilogu koji govori o hrvatskim glazbenicima koji se vrte u inozemstvu, i između ostaloga trebala sam reći nešto o svom iskustvu i pjesmi «Dear to love me» i tako to. Pošto se radi o jednoj od onih emisija koje vole izokretati stvari i prikazivati našu glazbu u još gorem stanju nego što je (što im skidam kapu jer kad god pomislim da ne može biti gore njima to uspije), bila sam jako skeptična - u smislu- da li je moguće da netko želi napraviti prilog koji bi bio afirmativnog tona, da «oda priznanje» ili barem dotakne temu da postoje ljudi koje se vani više cijeni nego u Hrvatskoj (tu trenutno ne ubrajam sebe)…(ne znam o kojim se sve izvođačima radi u prilogu, mada znam nabrojati neke koji su vani imali uspjeha)… Tako da moram priznati ako prilog bude onakav kakav je dojam ostavio na mene (skeptičnu do bola) biti će to «malen korak za čovjeka, velik za hrvatsku glazbu» (ovime isto tako ne podrazumijevam svu hrvatsku glazbu-samo onu dobru) (..i onda možda smognem snage da odem platiti račune pa da me opet bace natrag u sirovu stvarnost)...

ivanaradovnikovic @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, travanj 7, 2007
Iako već neko vrijeme govorim da ću kreniti na jogu (jer me zanima kakav učinak ima na neurotičnim ljudima poput mene), ova tema ipak nije inspirirana time, već sam zadnjih par dana doma na moru i stalno je sunce tako da sam cijeli dan vani. A oni koji me imaju priliku sresti primjetit će da sam i pocrvenila jer me sunce dobro opalilo. Inaće nikada ne pocrvenim ali mislim da je ova količina sunca nakon dugo vrimena u Zg ipak bila previše za mene. Ustvari sve je kriv moj tata (i njegov novi hoby) jer me jutros diga iz kreveta da idem s njim na ribe, lovit na štap...pa smo na kraju proveli 5 sati na suncu i uvatili samo 3 ribe, al jedan arbun je bio blizu 1kg, pa smo se ponosno slikali s njim... A i svi ljudi koje dugo nisam vidjela bi na kavu na sunce.. Vratila sam se doma crvena ko rak i lagano me glava boli. Iskoristila sam ovih par dana za odmor jer već u pon. moram natrag... Nadam se da svi uživate u ovim sunčanim danima... 
Veliki pozdrav iz Zadra


ivanaradovnikovic @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 2, 2007
Nakon tri miseca sam došla doma u Zadar, ne znam odakle da počnem...da li da pričam o tome koliko se novih zgrada izgradilo, koliko su klinci iz ulice narasli, oni isti koji su do jučer gurali autiće po blatu danas se skrivaju s curama i dečkima u portunu...ili koliko je malo toga ostalo isto kao da se nije pomaklo zajedno sa vremenom od kada sam u Zagrebu... Možda bi sad bilo pravo vrijeme da vam ispričam nešto o sebi, možda ne sve detalje jer bi se previše odužilo ali onako, okvirno (za one koji se još uvijek pitaju na mom blogu tko sam a slučajno se tu nađu..) Ajmo na početak, rodila sam se u Zadru (i kako moj prijatelj Rino zna reći) bila sam najružnije dijete na svijetu koje je vidio (mnogi su se složili sa tom tvrdnjom, uključujući i moju mamu koja nikada to nije porekla)... U osnovnoj i srednjoj školi bila sam najglasnija po svakom pitanju, što će potvrditi i moji profesori kojima sam na neki način i bila draga jer se nisam suzdržavala reči svoje mišljenje, čak i kada ga nisu tražili. Bila sam prva u organizaciji bilo kakve gluposti, s vremenom sam to naravno prerasla... Pošto su moji profesori tjelesnog dosta sam se bavila sportom, nije da me loše išlo, ali mislim da je to jedino što me nije dovoljno dugo zanimalo da bih se tome posvetila, što je prešlo kasnije i na moju mlađu sestru u kojoj je isto umjetnička strana prevladala onu sportsku... Moj prvi bend, bili smo ekipa koja je imala hrpu dobrih ideja i svirki, ali 0 para pa smo se nažalost razišli kada sam ja otišla u Zagreb... Moj prvi dečko, sigurno zaslužuje više od rečenice, ali klasična priča u kojoj su dečko i cura nakon 3 godine veze postali ko brat i sestra... Story Super Nova show, zanimljivo iskustvo, i neponovljiva prilika koju ne bi dobila da me prijatelji nisu nagovorili.. Upis na fakultet, standardno trema i strah da neću upasti, s obzirom da je to bio jedini fakultet na koji sam htjela i nisam pomišljala na bilo kakav plan B. Pogotovo što je nedugo prije toga financijska situacija bila takva da nisam ni mogla u Zagreb na fax i bio je u planu Split-pravo, i srećom ispalo je onako kako sam htjela zahvaljujući mojim roditeljima... Zadnje tri godine u Zagrebu, savršene, trudim se biti svoj čovjek, bavim se glazbom koju obožavam, studiram, iako sve i dalje uz pomoć staraca, ali bar imam realniju sliku težine života kada plačam račune i kupujem hranu i štedim za sitnice...i to je to ukratko, možda stane i više u moju 21 godinu, ali ovo mi je za sada dovoljno.

Mislim da sam još uvijek uglavnom ona ista, ona koja se uvijek borila, protestirala i imala ludu potrebu da drugima skrene pozornost na ono što me fascinira, nervira, izluđuje, boli, kako god. To još uvijek nadobudno radim, samo što možda sada imam priliku da me više ljudi čuje, mada je pitanje koliko njih to uopće zanima, koliko ih se pravi da slušaju...(ili kao vi koji čitate). Uglavnom to sam još uvijek ista ja. Znali su me pitati da li se život promijeni kada postanete poznati (ajmo to tako nazvati mada bi se dalo i o tome..). Razmišljala sam o tome dosta jer sam pokušala naći promjene u svom životu koje su direktana ili indirektna posljedica svega što mi se događalo ili se još događa. Došla sam do zaključka da sam se ja vrlo malo promijenila a da su drugi ljudi i stvari oko mene ti koji su se promijenili, ali nenamjerno, i ne u negativnom ili pozitivnom smislu.. Valjda kad izađete iz puberteta, i kada se osvrnete na sve što vam se u tom periodu događalo, koliko god ste u tim trenutcima shvacali probleme koje ste imali ozbiljnima, danas se samo nasmijete na to. Samo što ste stariji, brže vrijeme prolazi pa je takva pojava sve rijeđa, ali i dalje je život dobar ako se možete osvrnuti i nasmijati. Nedavno mi je jedna novinarka rekla da je čitala moj blog, i da sam pesimističnija od ostalih kolega blogera. Na to sam joj ja odgovorila da nisam pesimistčna nego samo realna. Nije da se kao i ostali ne veselim malim lijepim radostima života, nego nisam osoba koja voli pisati o tome što sam danas jela i kada naiđe na problem može šutjeti i pretvarati se da problem ne postoji, i ignorirati ga u nadi da će se naći netko drugi koji će ga riješiti, pa radije pišem... Primjetila sam da među vama ima sličnih, koji pisanjem izražavaju svoje stavove, revolt, ali i rijetko podršku..(znam da ima više negativnih stvari od pozitivnih ali tu i tamo da neku pozitivnu podržimo nas ne bi ubilo) Jeste primjetili da se kod na se rijetko daju priznanja i pohvale? Više kao da nije bitno da li je netko u nečemu dobar, mi «volimo» one koji su u nečemu loši jer onda imamo o čemu pričati kako bi pokazali koliko mi sami više vrijedimo.. U cijeloj toj galeriji likova kojima se dnevna okupacija servira i koj kao zombiji rade što im se kaže naravno da ispadnete pomalo neuklopljeni i pesimistični ako ne radite isto što i oni...Ali da ne odem predaleko, mislim da je bitno u životu imati neke promjene kroz koje možemo vidjeti da se s nama nešto dogodilo kroz vrijeme i na taj nacin dobijemo dojam da se smo se pomakli, napredovali, kako god...samo da nismo pasivni likovi kraj kojih se svašta događa a nismo uključeni ...I sve ovo je potaknuto SMS porukom moje prijateljice Ane. Ona je također zadnjih par godima na faxu u Zagrebu ali je isto nedavno bila doma u Zadru, pa ju je stara klupa iz našeg dvorišta na kojoj smo provodile dane i u koju su urezane sve naše faze, podsjetila na isto, pa mi je napisala: " Sidim na našoj klupi već neko vrijeme u dvorištu, sigurno svi koji me vide misle da sam luda, ali baš me vratilo u stare dane..." tako nešto. Ja sam danas prošla pokraj iste klupe, i izgledala je nekako manja, i cijelo dvorište izgleda nekako manje...mi nismo ništa veći ljudi nego prije, ali je oko nas sve drugačije, i dalje smo ona ista djeca iz ulice koja se sad igraju odraslih i misle da iza zidova dvorišta ih ceka puno lijepih stvari, a ja još uvijek to vjerujem...(samo, jednom mi je netko rekao da se rijetkima u životu događaju velike stvari, i da je život uglavnom nije previše zanimljiv )..pa sad gdje me odnese...
Ostavljam vas sa mojim dugometražnim mislima do drugog puta


Laku noć

ivanaradovnikovic @ 02:20 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare