Službeni blog Ivane Radovniković
Ivana Radovniković
Moj Jukebox

Flash nije instaliran

header
ivana radovnikovic - sluzbeni blog
Brojač posjeta
215241
Blog - veljača 2007
nedjelja, veljača 25, 2007

Danas odmaram, i pakiram stvari za Opatiju pošto sutra putujemo. Odmah nakon Dore, 07.03. u srijedu u 20h je premijera mojih glazbenih večeri u Maloj sceni i tome se jako veselim, jer će se na neki način jedan od mojih snova ostvariti, a to je samostalni koncert u kazalištu. Moram reći da mi je velika čast što je Mala scena prepoznala i podržala tu ideju. Repertoar je sastavljen od različitih pjesama koje smo obradili u nešto drugačijim aranžmanima, od swinga, do bluesa i soula…Od Stinga, Sinatre, Simply Reda, do Arethe F..itd. Naravno, svi su pozvani a karte se još uvijek mogu nabaviti u kazalištu i on-line na web stranici kazališta…

 

ivanaradovnikovic @ 16:28 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, veljača 20, 2007

Uzmite u obzir da sam baš premorena i da jedva vidim što pišem..Vidim da ste svi reagirali na moju izjavu o menadžeru, mogu se složiti s vama da ih ima svakakvih to sigurno, ali ne i u onom da ga otpustim jer bez njega teško da bi išta bilo od mene. Ne zato što sam ja nesposobna nego mora postojati netko tko će raditi umjesto mene onaj prljavi pošto nikada ne pristajem na kompromise kao onaj da se reklamiram putem bloga. R Iako bi ona bila sretniji da se putem bloga reklamiram, kako i pravi menadžer treba razmišljati, meni to nekako ne ide. Znam kako ja komentiram kad vidim neki pre loš marketinški trik. Tipa Tony i Banfička ovih zadnjih par dana, pa što im to treba…tako da ne želim da ljudi tako doživljavaju ono što radim ili što pišem.dio posla. Inače moj menadžer je jedna jako simpatična, pametna i sposobna cura tek nešto starija od mene i moram reći da stvarno ima čelične živce sa mnom jer ponekad znam biti dosta komplicirana…Tako da bi joj trebali podići spomenik.

A sada bi bilo red da vam kažem zašto sam toliko ubijena ova 2 tjedana (uz ono što mi je sve što je moglo poći po krivu i pošlo)… Uglavnom, kako smo napokon završili snimanje pjesme za Doru («Samo probaj») koju smo snimali brzinom munje jer postoji službeni rok za prijavu pjesme. To je bilo taman negdje nakon Božića kada sam odrađivala promociju Božićnog albuma koji je sniman mjesec ranije, tako da nakon što sam se vratila od doma gdje sam doslovno provela svaku noć do jutra vani, nije ni čudo da sam se razboljela i preležala par dogovorenih koncerata i Novu godinu, i snimala pjesmu sa upaljenim grlom…Kako smo paralelno sa Dorom krenuli u projekt mojih Glazbenih večeri u kazalištu Mala Scena, a kako mi je san imati koncerte u kazalištu malo sam se upregnula ko luda da sve stignem, tako da ujutro imam probe sa plesačima iz Tale i onda nakon toga s bandom za kazalište (koje traju jaaaako duuuugo) + još jako puno manje bitnih a jednako napornih stvari…pa sam ubijena…Iako se osjećam iscrpljeno, uživam na probama s bandom jer mi nekako fali moj stari band s kojim sam ko klinka svirala terase i klubove, i taj štimung live glazbe me preporodi i vrati u te bezbrižne dane. Moram priznati da je ples jedna od stvari koje obožavam. Kad sam bila mala (oko 5 i pol godina) mama me upisala na balet, tako da sam cijelu osnovnu školu provela u plesu, uz još neke egzibicije (nogomet, baseball, atletika…zanimalo me sve i svašta ali ništa dovoljno dugo…) najviše sam igrala tenis pošto mi je tata trener tenisa, i još igram kad god stignem, pogotovo ljeti… Iako  sam prestala plesati balet još u 7. razredu, obožavala sam izaći vani i na neku dobru mjuzu se isplesati i dobro razbacati , tako je i sad to jedan od mojih ispušnih ventila. Ali nakon stvarno dugo vremena malo sam se vratila u ples. Počela sam raditi koreografiju sa plesačima za Doru (pošto je pjesma plesna pa bi izgledala glupo sama) i ponovno plesati. Nekako mi se sve to vratilo… Najluđe je što sa mnom sada pleše moj frend s kojim sam bila još u osnovnoj na baletu i zajedno smo išli u srednju školu. Za razliku od mene, on se odlučio baviti plesom (i to mu odlično ide). Osim što imamo probe svaki dan, dobro se i zabavljamo, pogotovo ja, jer sam skužila koliko mi je to falilo… Iako je totalna strka, nekako me opušta…Tako da danas NAPOKON sam «vesela» i pišem o lijepoj temi, i već nakon ove hrpe sretnih rečenica  mi je dosadilo o tome pisati pa da ne bi dosađivala vama, to je to. Javim se uskoro sa nekom mojom temom, danas stvarno nemam više snage …e, ne mogu vjerovati da sam opet napisala dug post i to u polusnu, stvarno nisam normalna.

Ne brinite se idući tjedan idem u Opatiju pa neću imati vremena za ništa najvjerojatnije ni za blog pogotovo ovako dug, tako da ne mogu obećati da ću pisati, ali pošto je Dora nepresušan izvor «veselih» tema, sigurno se javim da bar na tren podijelim s vama moje beskrajno oduševljenje hrvatskom estradom … 

 

ivanaradovnikovic @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 19, 2007

Jutros se probudim, i onako jedva se prisilim otvoriti oči, zvoni mi prvo jedna budilica, pa druga, pa treća… i nekako se uspijem sastavit, a kroz glavu mi prolaze kalkulacije što danas imam, kako to sve izvest..onako već sam totalno down jer vidim da neću sve stići…upalim TV da se bar nešto događa kraj mene da opet ne zaspem, i onako u polusnu čujem neku reklamu na onoj Tv prodaji «Reumatska mast Vražje kandže..» Što? Mislila sam da nisam dobro čula, ali kako se u «dobrom marketingu» ključne riječi ponavljaju i previše puta… čula sam dobro, reumatska mast koja se zove Vražje kandže, valjda od neispavanosti ili čega već, kod mene je to izazvalo takav (glasan) prolom smijeha, i tako nekih par minuta, obavila sam kompletno spremanje u WC-u smijući se sama sa sobom da sam se na kraju više smijala samoj sebi…Nećete vjerovati al meni je to jutros spasilo dan, nekako sam sva bolje volje otišla vani obavljat što moram, i bila sam onako sva flegma (a to je jedna od riječi kojom me nikada ne biste mogli opisati)… Kažu da je puno lakše kad ste onako totalno nabrijani na pozitivu i da je kroz smijeh sve lakše, ma ok ima nešto u tome, makar nekakav trenutni učinak kao kod mene jutros. Na duge staze to ne bi upalilo jer bi to bilo zavaravanje i osmjeh bi se već ukočio u onaj umjetni grč koji koriste mnogi ne bi li pozitivno zračili i bili simpatični (nema goreg od lažnih osmijeha, kao što nema ni boljeg od zdravog iskrenog smijeha)…

Danas su me obavijestili da će uskoro na blog staviti moje spotove, slike, pjesme i tako to, pa da znate, rekli su da najavim…ne znam što bih još trebala reći…Za ove neslužbene tipa na kojima ja odrađujem probe s bandom, probe s plesačima, društveno koristan rad (ako se sjećate da još uvijek postoji mogućnost da budem morala osobno brisati parkirne oznake) tako da vidite da ja imam vremena za svašta i za dobra djela… Kako bilo, moja ekipa će se pobrinuti da imate svježe informacije vezane za sve bitno i nebitno što se događa, a ja ću i dalje uživati u ovom pisanju svega što mi padne na pamet jer to je smisao bloga…

P.S: Rekli su mi (čitaj menadžer) da budem malo veselija (jer ako sam previše pesimistična da to odbija ljude, ?), ja sam baš mislila da sam ok i da ne pišem uopće crnjake, pa ako netko ima neku priču koja bi od mene mogla napraviti Jolly lika samo naprijed…usrećit ćete ih.

ivanaradovnikovic @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 18, 2007

Baš čitam jednu kraću biografiju jedne poznate svjetske umjetnice, nije ni bitno koje, ali kroz cijelu biografiju ključna rečenica je nešto tipa «sve za slavu», standardna priča uspona i padova…pa mi je prošlo glavom..

Jednom mi je netko rekao da nikad neću ništa napraviti ako budem poštena… na što sam ja rekla da nisam blesava, i dok god je netko fer prema meni i ja ću biti prema njemu, ali zezni me jednom…naravno nikada više. Pa mi je netko rekao ako mislim imat karijeru da moram stalno biti negdje viđena i naprlitana, na što sam ja rekla da nema šanse da idem na otvorenja svakog javnog jer imam i svoj život. Pa mi je netko rekao da moram uvijek imati neku zanimljivu priču u rukavu npr. kad izlazi album da snimim neki filmić pa tako, pa da nađem nekog bogatog «poduzetnika» da me uzdržava a da ja u međuvremenu glumim umjetnicu. Svaka čast ljudima koji su izučili taj zanat prodavanja sebe jer mislim da ne postoji teži, ali nikada mi nije jasno bilo da li se takav rodiš ili takav postaneš. U svakom slučaju, što ostane kada prodaš sve?…Sad, tko god je to rekao sigurna sam da se svi možete sjetiti u sekundi bar par ljudi koji su poslušali ove savijete vrijedne zlata, i nadam se da se bar smijete ili imate bar nekakve reakcije na to dok razmišljate na sekundu o njima, jer inače nisu ispunili svoju životnu svrhu... Poželite im svu sreću u životu jer će im trebati svaki dan kad se probude i izađu u javnost-težak je to teret, nositi se sa slavom…tako kažu…i piše u knjizi..ali ipak sve za slavu. Kada tu temu stavimo u kontekst svijeta, pa biti poznat u svijetu, onda «sve za slavu» zvuči kao neka teška borba do vrha koja ima smisla već u samoj želji koja je radi sebe same bit i smisao, i posvećen joj je cijeli život jer je iza toga cijela filozofija i mašinerija koja donosi novce od kojih žive kao carevi (aj to mogu prožvakati). Nažalost i dobra i loša strana svega dolazi sa time da te svi znaju, npr. ja želim pjevati ali da ne moram raditi sve ove druge stvari ne vezane za pjevanje..Ali onda to stavite na kontekst Hrvatske u kojoj slava i nedodirljivost ne postoje, samo nekakvi (čast iznimkama) likovi koji ulijeću u kadrove slika koje izlaze u našim slikovnicama (koje inače nazivamo časopisi) i nitko ne zna što oni zapravo u životu rade osim što se slikaju (besplatno tako da se ni to ne može nazvati poslom), možda jedino u dobrotvorne svrhe promoviraju sebe jer imaju bolesnu potrebu da budu viđeni…ne znam kako bih to drugačije protumačila…u svakom slučaju čudno, od čega žive? Mislim da je na taj račun najbolji onaj komentar «dajmo im da se vide». A najbolji je dio kada ljudi kupe novine, pa ih čujem kao se za susjednim stolom u kafiću razvaljuju od smijeha na slike novog kućnog ljubimca XY vlasnika koji je prvi put po dolasku u novi dom obavio nuždu na kauču od 50 000kn (koji je inače kupljen na 5 kredita ali sve za skupo etiketiran kauč makar se nema za jesti) i cijela nacija se veseli uspješno obavljenoj nuždi malog psa…ma huuuura! (na dnu stranice malim slovima piše  «Hrvatski informatičari dobili glavnu nagradu u New Yorku …») ma kog briga, kad je ponos naše zemlje prvi put piškio…jupi! Ja sve manje čitam novine, a one slikovnice doslovno prelistam u frizerskom salonu da ubijem vrijeme, i ne mogu se načuditi tim bizarnim temama kojima maltretiraju ljude, pa ni oni najgluplji nisu toliko glupi…ali valjda se to prodaje inače ne bi to radili…Uglavnom postoje ljudi koji bi sve napravili da budu slavni, oni koji slučajno postanu slavni, oni koji to na neki način moraju biti..ali bez obzira koliko god kategorija postojalo ja nikako ne mogu naći neku u koju bi sebe svrstala, ja sam pomalo izgubljeni lik, možda zbog one «pazi što želiš moglo bi se ostvariti»…

Do slijedećeg puta, pozdrav svima koji čitaju moje dugačke i zbrčkane postove…

 

ivanaradovnikovic @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, veljača 17, 2007

Prije nekih mjesec dana dečki koji pišu tekstove većine mojih pjesama i s kojima sam se jako zbližila u ove tri godine što zajedno radimo (Darijo i Đuro), donijeli su mi jedan svoj tekst kojim su se osvrnuli na jednu temu koja govori o velikom problemu nasilja nad ženama i nasilja općenito. Iako sam na početku same priče o progovaranju o dotičnoj temi kroz pjesmu bila suočena sa podvojenim reakcijama ljudi oko sebe, ta tema me prije svega osobno duboko pogađa kao ženu i nisam mogla priječi preko toga da se ne uključim i na svoj način pokušam doprijeti do ljudi. Neki su naime smatrali da sam premlada da pjevam o nečem takvom, dok su neki smatrali da sam dovoljno ozbiljna i zrela za svoje godine i da mogu kroz pjesmu «utjecati» na ljude. Kako radije prihvaćam svakakve izazove nego umirem od dosade i osjećaja da sam niš koristi, tako sam odlučila ovo učiniti na svoj način…pjevanjem, napravili smo pjesmu.

Prije nego kažem išta o pjesmi, ide priča…(mislim da se lagano već navikavate na to..)

Nasilje u nad ženama i u obitelji nije ništa novo, postoji oduvijek, samo što se o tome šutjelo, dok je danas prepoznato kao veliki društveni problem. Istraživanja kažu da je najmanje svaka treća žena bila žrtva nasilja u obitelji, te da više žena na taj način umire ili je ozlijeđeno nego što ih umire od bolesti ili automobilske nesreće. Što svakog natjera da razmisli kolika je ekstenzivnost ovog problema. Nasilje nad ženama postoji u svim dijelovima svijeta i karakteristika je svih patrijarhalnih društava. Širom svijeta prema ženama se odnosilo i odnosi kao prema manje vrijednima, jeftinoj radnoj snazi, robom za trgovanje, zatim užasi kao prisilna prostitucija, abortusi ženskih fetusa, osakaćivanje genitalija, kamenovanje i ubijanje te mnogi drugi primjeri koji ukazuju na kršenja temeljnih ljudskih prava. Sve do osamdesetih godina 20.-og st. percepcija takvog nasilja odražavala je kulturne razlike i specifičnosti, te nije bila razvijena svijest o nasiju. Nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih položaja, tako da to što je netko priznati intelektualac apsolutno ne znači da nije potencijalni ili latentni nasilnik. Pravni sustav nasilje drži kaznenim djelom koje podliježe sankcijama ali kako to baš često nije učinkovito u mnogim zemljama žene su se organizirale i otvorile različite organizacije i skloništa za žrtve nasilja, tako i kod nas. U Hrvatskoj se tek prije 13-ak godina progovorilo o nasilju nad ženama, a istraživanja Autonomne ženske kuće Zagreb dala su poražavajuće rezultate prema kojima je svakih 15 minuta zlostavljana jedna žena. Zlostavljane žene najčešće šute i trpe zbog nepovjerenja u sustav, srama, ucjena ali i zbog ekonomske ovisnosti o svom partneru («79% žena nema primanja ili zarađuje manje od prosječne plaće u Hrvatskoj»). Čest problem su i sami sudovi koji žrtvama priušte dodatne traume tijekom suđenja često «kriveći» žrtvu za njen doprinos koji se uzima kao olakotna okolnost. U svakom slučaju dok se ne poboljša ekonomski status žena, edukacija i učinkovitost nadležnih institucija, problem neće nestati, a mi kao ljudi dužni smo i dijelimo odgovornost ovog svijet. To kažem jer sam na dnu bloga navela neke kazne za nasilje koje su sramotno niske i ne vidim nikakvu korist od njih, jer ne pružaju nikakva dugoročna rješenja. Ne razumijem naše pravosuđe i sudce koji nekom silovatelju, zlostavljaču ili ubojici odrede minimalnu kaznu, a da ne pomisle na svoju djecu, ženu, sestru…

Inspirirani svime što sam vam napisala nastala je pjesma o kojoj sam na početku govorila «Samo probaj». Prikazuje stav emancipirane samostalne žene koja ne dopušta biti ničiji predmet manipulacije i agresije, te se izdiže iznad nasilja i sl. primitivizma s kojim je bila suočena i na kraju kao jaka žena( tj. dama) i pobjeđuje… Mislim da ćete, ako već niste, imati priliku ćuti pjesmu, i da će vam sve ovo dati bolju sliku problematike na koju smo se osvrnuli. Dugo smo radili na njoj, snimili smo je sa live big bandom i dali sve od sebe.




P.S: 25. studeni je  inače Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama,

  • počinitelju nasilja - novčana kazna od 1.000 do 10.000 kn ili zatvor do 60 dana
  • ponovljeno nasilje - min. kazna 5.000 kn ili zatvora od min 15 dana
  • nasilje u nazočnosti djeteta- min kazna 6.000 kn ili zatvor od min 30 dana
  • Takvo ponovljeno nasilje- min kazna 7.000 kn ili zatvora od min 40 dana
ivanaradovnikovic @ 00:35 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
petak, veljača 16, 2007

Ponekad mi se čini da mi svaki dan izgleda kao epizoda iz  Seinfelda, samo što je ovo situacije u mom životu ipak nisu fikcija, pa ona doza humora koji pređe u neku grotesknu ironiju utječe tako da se pitam može li gore. I tako već zadnja dva tjedna. Nisam nikada razmišljala o tome imam li sreće, i tek ovih dana kada su se katastrofe meni i svima oko mene počele nizati s goreg na još gore, mislim da ili nikada i nisam imala sreće ili se netko tamo gore ili gdje već, dobro zaje… sa mnom.

Ali da se ne prisjećam stvari zbog kojih zadnja dva tjedna baš i ne spavam mirno, i da ne izazivam «lošu sreću» stalnim ponavljanjem istog. Evo nešto što me izbacilo iz takta, one sitnice o kojima sam pričala, ovo je relativno dobar primjer onoga što sam vam objašnjavala u onoj svojoj beskrajnoj rečenici.

Pa evo jedna priča koja ide u prilog zaštiti potrošača, a na račun beep birokracije i pauk službe…

Prije par dana odvela ja svoju frendicu kod doktora (gripa, 39 temperatura…) i sparkiram se u blizini studentskog doma zdravlja u Zg. Kako je bilo 15:30h i totalna je gužva gdje god da se okreneš, baš mi se «posrećilo» da je jedan stariji gospodin izlazio s parkirnog mjesta. I tako se ja stanem na to mjesto i platim mobitelom parking 2. zona 8kn i odemo nas dvije u studentski dom zdravlja da nju doktor pregleda…Kad smo se vratile NEMA AUTA !!

Prvo šok, šta ću reći starcima, imam auto tek mjesec dana… Ništa mi nije bilo jasno jer sam platila parking a vratile smo se prije nego što je istekao i nema auta... Nazovem informacije i tražim broj od pauk službe i nazovem njih. Javi se jedan lik (nazvala bih ga gospodinom ali bio je bezobrazan pa ipak neću) i potvrdi mi da su digli moj auto iz razloga što «TO VIŠE NIJE PARKIRNO MJESTO». Na što sam ja pitala po čemu sam to trebala pretpostaviti s obzirom da su na cesti nacrtane parkirne oznake. On mi na to kaže «TO ČESTO BUNI LJUDE» na što sam ja poludjela i rekla mu da mene nemaju što buniti parkirne oznake predviđene za parkirno mjesto i plaćena parkirna karta ako nigdje ništa ne piše jer ja ne čitam misli pa da trebam znati da su oni sad zamislili da to više nije parkirno mjesto. « MI NEMAMO NIŠTA S TIM, DOĐITE U STROJARSKU PO AUTO; TO VAM JE 1000kn » i tup! lik poklopi slušalicu. Tako moja frendica s temperaturom i ja odemo pjehe do Strojarske iza Autobusnog onako usput da ova malo još prolufta se na hladnom zraku, i ponovno ista priča.

I sad malo ping ponga, ono prebacivanje tko je odgovoran za to što parkirne oznake nisu obrisane kad to više nije parkirno mjesto, Ekipa pauk kažu da su oni koji ih crtaju, policajac je dao nalog a oni odvoze auto, to je po njima sada zebra i kako se ne smije parkirati na zebri zato su mi digli auto. Ja sam rekla da se slažem da se ne smije parkirati na zebri, ali zebra je skroz izblijedjela a preko su nacrtane parkirne oznake i naplaćuju taj parking  što sam trebala misliti. Naglasila sam da isto tako po zakonu se ne smije parkirati manje od 5m pokraj zebre pa oni ipak imaju parkirna mjesta na zebri i 2cm od zebre i NAPLAČUJU ih (samo se nagrabit love)

Dobijem tako dvije uplatnice po 500kn iliti ga 1000kn i mogu uzet auto, imam 8 dana pravo na žalbu na policiji na šalteru koji ima jako «stimulirajuće»  radno vrijeme ZAMISLITE od 10h-13h tako da bilo koji zaposlen čovjek ne ode se žaliti jer više gubi ne odlaskom na posao nego da se s njima nateže i njima plati kaznu samo da to skine s beep. Ali, ja se ne dam, nisam se smatrala krivom nego prevarenom s obzirom da su mi i auto digli 10 min nakon što sam ga sparkirala UNUTAR NACRTANIH PARKIRNIH OZNAKA a platila sam 60 min parkiranja (u Americi bi to već bila tužba protiv policije koja daje nalog i destimulira ljude da se bore za svoja prava jer to mogu samo od 10-13h, Pauk službe koja je auto digla, onih koji su trebali ali nisu izbrisali crte na cesti, za izgubljeno vrijeme i poslove zbog nedostatka prijevoza u tom vremenu, duševne boli, frendica je mogla iz gripe prijeći u leukemiju (Dr.House bi to sredio)…ma našlo bi se toga).

Tako smo se vratile na sporno parkirno mjesto i slikale sve crte i cestu, već sutra su slike zajedno sa žalbom poslane na Heinzelovu 98 I. postaju prometne policije koju su primili i sad čekam ročište za sud.

Toliko su me iznervirali tim prebacivanjem s jednih na druge, a od poreznih obveznika i te naplate parkinga dobivaju toliko para i onda još varaju ljude na ovaj način da nisu u stanju parkirne oznake (koje stalno bune ljude) izbrisati, ali su zato brzinom svjetlosti digli auto i nabili račun od 1000kn… Čak bi radije išla u zatvor nego se dala takvima da varaju ljude kad god stignu.

Najironičnije bi bilo da me osude da odradim 50 sati brišući te crte sa ceste…ha, ha

Ako priča bude imala happy end u korist dobrog lika onda možda napišem i basnu za djecu da se uče dok su još neiskvareni a imati će pouku tipa uvijek se boriti za svoja prava i tako, a likovi bi bili onako Pauk, Žohar i neka mala buba Ivana, pa sad vi pogađajte tko je tko…

ivanaradovnikovic @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 15, 2007

Stvarno nemam namjeru se natezati sa onima koji posjećuju tuđe blogove samo da bi ih blatili i koriste svoju anonimnost kao zadnji beep jer se ispod svog mišljenja (koje nije stečeno iskustvom nego primitivnim predrasudama) nemaju hrabrosti potpisati… Tu počinje i završava svaki moj komentar na takve ljude jer ipak to je «ljudski», samo mi ljudi imamo potrebu spuštati druge kako bi se sami osjećali bolje…

U svakom slučaju moj blog je namijenjen onima koje zanima, dok oni koji imaju prethodno navedene razloge za njih neće biti ništa zanimljivo.

 

Jučer je bilo Valentinovo, nemam volje prepričavati dan, ali bila sam u kinu gledat Dreamgirls pa moram prokomentirati- super, odlično- uglavnom oduševljena sam bila, prije svega pjevačima…Inače nisam baš luda za napuhanim američkim filmovima jer me uvijek razočaraju, a pogotovo «volim» njihove glupe komedije, tu i tamo pogledam kad nemam što, pa pustim mozak na pašu…

E da, Valentinovo, pročitala sam jučer nešto bolesno, da su Amerikanci tetovirali crvenom tintom zlatne ribice sa srcima i natpisima I LOVE YOU i tako ih prodavali kao poklone za Valentinovo, baš sam se zgrozila kad sam to pročitala. Stvarno sam protiv svih tih mučenja životinja i podržavam apsolutno sve što rade ljudi iz udruge prijatelja životinja kako bi potakli ljude da budu suosjećajniji prema životinjama . Nedavno sam osobno bila na prosvjedu protiv nošenja krzna i mislim da tko god vidi slike životinja koje umiru u agoniji u klopkama ne može ostati ravnodušan. Često i druge životinje koje nisu cilj lovaca budu uhvaćene greškom… Osjetljiva sam na životinje, pa sam nakon pročitanog članka morala prokomentirati i nošenje krzna što je ovih dana kod nas aktualna tema. Neki se bore protiv toga riječima, neki prosvjedima, neki se skidaju goli u dobrotvorne svrhe... Kako bilo, nadam se da ljudi počinju doživljavati krzno kao primjer užasne okrutnosti. Evo kod nas je nedavno napokon izglasan novi Zakon o zaštiti životinja prema kojem je zabranjen uzgoj životinja za krzno, što znači da ljudi postaju osvješteniji. Meni je osobno najgori prizor životinja na kojima se obavljaju pokusi. Jednom sam na Tv-u gledala prilog o tome (trebali bi ih češće puštati) i baš mi je bilo koma gledati načine na koje se testiraju određeni proizvodi, kao testiranje kiselina koje se zečevima ulijevaju u oči te ima izjeda rožnicu a bol je nepodnošljiva…Od tada ne koristim nikakvu kozmetiku sa tzv. Crne liste. Ipak još uvijek nisam vegetarijanac (mada mi je mesni domet kokoš i riba) nekako se tješim da je to ipak ciklus prirode (kako i životinjske vrste jedu druge životinjske vrste) i da te životinje nitko ne muči i da umiru brzo i bezbolno (voljela bih ostati u tom uvjerenju). Zato se ja fino zdravo hranim, upravo je stigla pizza, pa vas napuštam i idem se hranit tijestom, pomidorom, sirom i gljivama, nekako mi nakon ove priče ne leži piletina…
Pozdrav


ivanaradovnikovic @ 22:46 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
Pročitala sam vaše komentare, unaprijed se ispričavam zbog prošlih i budućih pravopisnih ili bilo kakvih pogrešaka, pišem sve iz glave redom i nemam vremena za vraćanje i ispravljanje, bitno da razumijete.

Zahvaljujem svima na lijepoj dobrodošlici.

Oni koji ne žele čitati moj blog stvarno ne moraju jer ovo je slobodna zemlja (dalo bi se o tome ali ne sad) i nitko ih ne može prisiliti da ga čitaju.

Oni koji ne znaju tko sam i znaju o meni koliko i ja o njima (samo nickove) onda bar poštujte onaj dio u kojem ja stojim iza svog imena i prezimena a ne nekog nicka. Uostalom, ja se ne osjećam kao neka poznata osoba, tako da kod mene ne pale takve spike, radim u životu ono što volim, studiram i pjevam. Pjevanje za mene nije nikakav posao jer para nemam a sve što radim i sve ideje koje imam vrlo su teško provedive (Hrvatska) i zahtijevaju mnogo para, odricanja i volje jer cilj nije slava koju, slažem se, možete dobiti kad god hoćete, nego raditi svoju glazbu zbog nje same i publike. Naravno, ukusi su različiti i uvijek će biti. Tako da se isto tako ne mora svima sviđati ono što ja radim, ali ja bez obzira na to stojim iza toga. I umjesto da legnem na pod, odustanem i umrem, trudim se i dalje radit što volim.

Ovaj blog pišem ja osobno, nemam ja tih para da platim drugima da rade bilo što za mene. Bilo bi super kad bih jednog dana drugi radili za mene ali ipak nikad ne bi dopustila da drugi pišu i govore umjesto mene, jer sam bar toliko sposobna. Nemam u planu pisati o stvarima u reklamne kampanje osim ako nije nešto u čemu uživam, ali da prepričavam kako sam se danas išla slikati za novine i sl, smatram da je dovoljno vremena potrošeno na to a kamoli da to na blogu ponovno prepričavam (ako to ikada napravim znači da nemam pametnijeg posla ili sam pukla).

Općenito me ne fascinira baš previše toga tako da ne mislim da će vas «fascinirati» moj blog niti mi je to cilj. Dobila sam svoj prostor na kojem mogu reći što me volja, pa sad…Slažem se da kod nas ima hrpa loše glazbe, ali ima svugdje a mi samo previše dopuštamo da nas taj vanjski kompleks pogađa, i mislimo da je sve što nije naše bolje, pa gutamo svakakva govna. Neću braniti nikakvu kuruzu jer je ne mogu organski smisliti i gade mi se svi ti ljud koji uništavaju glazbu, ali to je moj ukus, koliko god ja ne mogu shvatit da se to nekim ljudima sviđa, toliko sam naučila prihvaćati da je to tako. Treba gurati svoj film i tek onda nakon 100 god možda se nešto i dogodi i promijeni…Vjerujte ne prođe dan da se ne zapitam čemu? Čemu sva sranja koja treba proći do 3min pjesme, ne želim biti poznata to mi ništa ne znači, pa čemu onda sve to? Ionako mogu uvijek pjevati pod tušem svaki dan ili sa svojim starim bandom kao nekada po klubovima, bit ću sretna s tim. Ali želja za svojom glazbom onda izvuče me iz te situacije bar na tren, ali ne prođe dan da se ne pitam čemu? zašto? Ima boljih i lošijih dana, nažalost danas mi je jedan od lošijih, ustvari cijeli tjedan…samo mi se sranja događaju, da vam idem pričati ne znam odakle bih počela. A sve ono što gledate iz svoje fotelje doma zaboravite, jer ništa nije onako kako se čini i mnogo je kompliciranije…

A sad vas svih pozdravljam pošto žurim…a i nastavim li pisati o tome kako je sve beep past ću u depresiju a danas imam duuuuuug dan.
ivanaradovnikovic @ 11:34 |Komentiraj | Komentari: 59 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 14, 2007
Veliki pozdrav svima koji su bacili pogled na ovaj novo otvoreni blog…

Možda da prvo poželim svim onima koji su zaljubljeni da provedu ovaj dan sa svojim boljim polovicama, a onima koji misle da je Valentinovo jedan do mnogih marketinških trikova da ljudi troše novce, njima također želim da ga provedu sa svojim boljim polovicama jer pažnja koju poklonite je bitnija od bilo kakvog poklona…

Možda prije nego što počnem išta pisati najbolje bi bilo da kažem par stvari o sebi kojemožete znati samo ako me osobno poznajete, a većina vas me zna iz potpuno različitog aspekta, i najčešće iz onog što su o meni pisali drugi…

Na samom početku imam par napomena vezanih za čitanje mog bloga tako da kasnije ne ispadnem neshvaćena i sl. Možda do sada neki nisu išli za tim ali imam ponekad dosta crn smisao za humor što je rezultat ironične svakodnevnice tako da će možda nekima trebati duže da ga probave, često komentiram sitnice koje me za razliku od bitnih problema izbace iz takta, a ako me stvarno iznerviraju sklona sam duljim monolozima za koje će svakako dobro doći ovaj blog, u većini slučajeva imam jako malo strpljenja ali se trudim, za više-manje sve navodim primjere komentiram i kritiziram ali ne prozivam imenom ali ako se kojim slučajem netko prepozna u nekom liku, ili je slučajno, ili je u dobrotvorne svrhe gdje će svojim primjerom poslužiti onoj «na tuđim greškama se ući», tako da ću se potruditi da iz nekih priča izvučete neki pametan ili kakav-takav zaključak, a ja neku novu teoriju, inače, imam mali milijun teorija o svemu i svačemu te sam sklona pretjeranom analiziranju svega oko sebe i uglavnom radim previše stvari od jednom…itd

Ovo je bilo ukratko samo da biste mogli što bolje razumjeti ono o čemu ću ubuduće pisati, način na koji funkcioniram i nekakve razloge zbog kojih je struja mojih misli ponekad bep..takva kakva je…I onda ćemo bit najbolji prijatelji !

Za prvi put toliko od mene…

P.S- jedan mali Valentinovo vic

Došao Mujo Fati čestitati Valentinovo i gleda u nju, gleda, ne može skinuti oka s nje. Skuži to Fata: "Mujo, nemoj me tako gledati, znaš da moje srce pripada drugom." Mujo: "Znam, ali imaš ti i drugih organa."
ivanaradovnikovic @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 62 | Prikaži komentare