Službeni blog Ivane Radovniković
Ivana Radovniković
Moj Jukebox

Flash nije instaliran

header
ivana radovnikovic - sluzbeni blog
Brojač posjeta
215099
Blog - listopad 2007
nedjelja, listopad 28, 2007
Malo sam proučavala taj CSS i prokužila dobar dio, pa sam krenila malo u promjene (inspirirana prijašnjom temom...nije baš, ali može proći...)
Uglavnom ovo je moj amaterski početak pa da vidim kako vam paše, koji vam je bolji (stari ili novi)...
iako se nadam da će uskoro doći pravi novi dizajn sa novim fotkama koje se rade za novi album...
Na vama je red
ivanaradovnikovic @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 116 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007

Promjene…u nama, na nama…zašto su nam potrebne? Sigurno ste u svom djetinjstvu imali (ili imate) nekakve načine kojima ste izražavali svoje stavove, mišljenja i potrebe…neki kroz glazbu koju slušaju, neki kroz odjeću koju nose i pripadanje nekoj određenoj grupi…nije bitno, ali kod svakog je postojao neki izričaj onoga što jesmo ili želimo biti… Danas gledam na sve to i umirem od smijeha kako sam se nosila, široke hlače na džepove, majce sa što većim kapuljačama, karirane košulje do koljena…Tad mi je to bilo super. Onda me to prošlo ali me uvatila neka druga faza kad sam postala kao “šminkerica” tipa prvi put sam obukla trapezice i usku majcu, i suknju (to je bio 1. razred srednje)…nakon toga mi je puko film, i nisam izlazila iz tenisica i trenerki, prestalo me pucati oblačenje (sredila bih se jedino kad bi imala gažu s bandom)…ali su me onda uhvatile neke druge ideje tipa piercing i crveni pramenovi, u roku od 5 dana od ideje sam napravila pierce u pupku… da sad ne prepričavam sve što sam po sebi postavljala u fazi traženja sebe. Sada gledam sestru (16god) i rodice (16 i 14) kako prolaze kroz iste faze, sestra je probušila jezik, rodica pupak a drugoj rodici sam nedavno bojala kosu u kričavo zeleno jer je punkerica i to joj je trenutno glavna okupacija… Koliko god meni to sad sve bilo nepotrebno, kužim ih i kad ih gledam vidim nekad sebe i sretna sam što to rade sad a ne sa 25… sigurno znate o čemu pricam, i vi ste mislili da će svijet biti lijepše mjesto ako imate zelenu kosu i sl… Naravno da nije tako, ali ima taj trenutni efekt.
Danas nemam potrebu svoju ličnost izražavati na takve načine, znam tko sam i što sam (valjda znam) i nije mi potrebno nešto ili netko drugi da me usmjerava. Ali to ne znači da nam promjene nisu i dalje potrebne, ljudi vole napredovati ne stagnirati na mjestu, prolaziti kroz život, upoznati nove stvari…ili makar imati neke najbanalnije promjene, koje nisu ni vidljive ali koje ipak njima nešto znače…tipa promjena frizure. Kada vam dosadi vaš odraz promijenite frizuru i opet ćete trenutno promijeniti svoj svijet…I tako sam se ja ošišala…valjda mi je trebala neka promjena, nije neka velika ali dovoljna je da mi jučer svijet bude ljepši…


(ovo je moj pokušaj slikanja sebe mobitelom, nije profi fotka, nema šminke, gledajte frizuru)



P.S- svi koji žele isprobati novu frizuru imate na ovom linku  http://www.instyle.com/instyle/makeover/  sve moguce frizure i boje kose, na koji stavite svoju sliku...ja sam probala, i dobro sam se nasmijala...bilo je i dobrih, pa sam se na kraju i ošišala...


ivanaradovnikovic @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 117 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2007

Kako god to nazivali na isto dođe…otvaranje usta na snimku. Mnoge pjevače baš to spašava jer u živo ne mogu pogoditi 5% tonova, ali onda ih ja prema nekom svom viđenju ne bih ni nazvala pjevačima nego ljudima koji glume da pjevaju. Ali to sad nije tema o kojoj želim pisati…
Nedavno sam dotaknula playback kada je bio Radijski festival pa mi nije u glavu išlo koliko su loše organizirani kada se nisu ni potrudili pjevačima osigurati makar neke falše mikrofone koje bi držali ko rekvizit ili bubice onima koji su imali kakvu takvu koreografiju…I onda još time dodatno ponizili struku i ljude koji su tamo nastupali samo da bi ispunili sat vremena televiijskog programa bez obzira koliko je to sve izgledalo stupidno. A neću niti spominjati da se pitam “zašto bar tako nešto ako što je festival ne ide u živo?”, fino glazba i vokali jer to ne liči ni na što. Pjevači stoje na bini i otvaraju usta…(nekima to odgovara jer ne moraju radit doslovno ništa, pogotovo pjevati…)


Užasava me činjenica da se apsolutno sve svelo na palyback, jer se nikome ne isplati platiti živu glazbu…pa nek onda uzmu glumce da glume da pjevaju (što je danas i slučaj).
Većeras na Novoj, u emisiji “Nad lipom 35” nastupam s pjesmom “Samo probaj” naravno na playback i uopće vam ne mogu ni opisati koliko se osijećam bezveze i glupo kad glumim da pjevam (mislim pjevam ja ali je mikrofon isključen)…U biti ništa ne radim, stojim i muku mučim pokušavajući se uživiti u otvaranje usta…meni je to koma. Rijetko pjevam na playback, čak i kada drugi pjevaju ja ako je moguće pjevam u živo, jer teže mi je glumiti da pjevam nego pjevati… Bilo bi mi draže da postoji više emisija u kojima se u živo pjeva i svira…ovako mi to nema previše smisla (osim da oni štede novce i usput zarađuju na način da ne plaćaju pjevačima jer je, eto to promocija izvođača da se pojave na Tv-u...što više reči)…


I onda se ljudi čude što to sve izgleda ko neka školska predstava (kada i jest)



Lijepi pozdrav


ivanaradovnikovic @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 108 | Prikaži komentare
utorak, listopad 16, 2007

Jutros me dočekao prepun mobitel poruka…nije mi ništa bilo jasno onda  sam pročitala vijest

“U teškoj prometnoj nesreći, koja se dogodila u ranim jutarnjim satima u blizini Nove Gradiške, smrtno je stradao glazbeni velikan Toše Proeski (26). “

Razmišljala sam da li da išta pišem na blogu…što uopće napisati…

Baš sam u zadnjem postu dotakla temu o tome kako vrijeme brzo prolazi, i kako ponekad ne znamo gdje nas vodi. Teško mi je shvatiti da ga više nema, a toliko je toga bilo pred njim. Jedan od najboljih vokala koje sam cula, jedan veliki talent…glazba je mnogo izgubila…Žao mi je što ne mogu više toga napisati ali u ovakvim situacijama osjećam se jadna, mala i nemoćna. A život je još jednom dobio bitku u svojoj nepredvidljivosti nad nama…







ivanaradovnikovic @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 106 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007
      Ne znam kako kod vas ali meni se čini da vrijeme užasno brzo prolazi… Ne mislim na one kratke periode kad nemate što raditi pa vam koji sat malo duže potraje… Mislim na duže periode i faze u životu, npr. Osnovna škola, srednja škola, fax, posao…
      Meni se sve ćini kao da je bilo jučer, a danas gledam u svoj index i biram predmete za upis u 4.godinu faxa… kako ne spadam u one koji su znali što će biti ćim su se rodili (uvijek je bilo onih koji su cijeli život znali što će raditi), ja sam htjela biti sve i ništa… Previše toga me zanimalo a sve mi brzo dosadilo… Bilo mi je relativno normalno da sa 17 ne znam što ću raditi u životu, ali sam bar znala što sigurno neću. Danas i dalje ne znam što konkretno hoću, ali ima sve više toga što još sigurnije neću… Svi su govorili da će mi sve to doći samo od sebe kada budem starija, ali sad kad sam “starija” (21god) osjećam se ponekad kao da još uvijek imam 17, a da sve odluke koje donosim su previše ozbiljne i velike toliko da će utjecati na daljnji razvoj mog života. Istovremeno vršim pritisak na sebe pokušavajući sve  analizirati do srži  i o svemu dobro razmisliti, ali to me na kraju dovede pred zid jer ni jedna odluka ne mora biti prava, postoji uvijek izbor (što je odlično ali ponekad zbunjuje)…
      Ali vrijeme je to koje nas iz svih apstrakcija kojima pribjegnemo kada se probudi filozof u nama vraća na zemlju i ograničava, kako ne bi otišli negdje duže nego što nam dozvoljava. A ćini mi se da vrijeme prolazi sve brže i brže, i da će prolaziti sve brže i brže… A mene nakon svakog dužeg promišljanja o bilo čemu sve češće muči smisao svega…

Na kraju, da li je život odraz naših namjernih odluka ili puka slučajnost zbog odabira istih?..

(evo jedan brzinski uvid kako puno toga može stati na malo prostora...prvo učenje plivanja, prve igračke, prvi put u cirkusu, prvi bend, prvi nastup, prvi festival, prva nagrada, tona nastupa...)







Uživajte mi...


ivanaradovnikovic @ 12:39 |Komentiraj | Komentari: 121 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007

Prvo da se osvrnem na koncert u Ciboni, iako nema riječi kojima bi se opisala atmosfera, među publikom i izvođačima, u prvim redovima sjedile su obitelji vatrogasaca što nas je posebno dirnulo. Svi smo nakon pjesme trebali reći par riječi i bilo je užasno teško jer za ljude u suzama ispred nas nisu postojale prave riječi koje bi utješile njihovu bol. Za one koji ne znaju došlo je preko 4500 ljudi a skupljeno je skoro 500 000 poziva…tako da je akcija bila i više nego uspješna. Velike čestitke organizaciji…

 __________________________________________________________________________________

A sada moje iznenađenje. Imam psa! Za vikend smo krenuli Viroviticu da je vidimo (roditelje i leglo), odmah sam se zaljubila u nju tako da smo se s njom vraili kući. Ima tek 1,5mj pa je još jako mala (kao što vidite na slici u usporedbi sa teniskom lopticom i daljinskim) ne bi je uzeli tako malu ali već sama jede i pije…ali je jako zaigrana, jede, piški i kaki ka velika..

Evo uopznajte Bessie

     

ivanaradovnikovic @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 118 | Prikaži komentare